Blog

Osvojimo Dansku, oslobodimo Grenland! (Ili kako je prošao prvi posjet Oticonu...)

Ovaj je članak nedavno iskočio na našem internom portalu. Reakcije su bile takve da smo ga jednostavno morali staviti i na blog.
, 16.01.2018.

Po dolasku u Kopenhagenu dočekala nas je pomalo tmurna atmosfera, no već sljedeći dan i prije 6 ujutro sunce je neumoljivo probijalo kroz prozor pozivajući na nove radne pobjede. Za 30-ak minuta vožnje metroom došli smo do Oticona, koji se nalazi na samoj periferiji grada. Samu zgradu, koja bi trebala izgledati kao čip, inicijalno je izgradio Intel prije 10-ak godina kao svoje nesuđeno buduće europsko sjedište. Smještena među zelenilom, firma je očito procvala jer su morali izgraditi još jednu zgradu i sada ukupno imaju 1200 ljudi na toj lokaciji.

Malo o cijeloj grupaciji – Oticon je dio William Demant Holdinga (WDH), koji ukupno zapošljava 12.000 ljudi širom svijeta, ima 200 tvrtki kćeri i godišnji prihod od 12 milijardi k(r)una. Bave se razvojem slušnih aparata apsolutno svih tipova i nude kompletan set usluga i proizvoda za identifikaciju oštećenja sluha. Priča kaže da je osnivač Hans Demant razvio uređaj kako bi njegova nagluha žena mogla bolje čuti. Prije Drugog svjetskog rata već su bili poznati po ugradnji razglasa na aerodromima te opremanju kina i crkava uređajima uz pomoć kojih i nagluhi mogu u potpunosti pratiti radnju ili propovijed. Osim toga, cijela grupacija jako puno ulaže u humanitarne projekte (naravno s naglaskom na one koji pomažu ljudima s oštećenjima sluha). Godine 2016. izdali su prvi slušni aparat koji se može spojiti na internet i u fazi su eksperimentiranja s IoT-om.

Na stanici nas je dočekao još pomalo zapuhani Michael, koji je na posao došao (naravno) biciklom, da bi kasnije brigu o nama preuzeo Henrik, koji nas je proveo kroz cijeli kompleks. Hrpa stakla koji dobro filtriraju prejaku sunčevu svjetlost, ali istovremeno omogućavaju pregršt svjetla u uredima s dodatkom decentnog i nenametljivog osvjetljenja. Kantina im je fantastična (rekao bih najbolja u kojoj sam jeo) i nudi velik izbor jela s mogućnošću da zaposlenici odnesu upakirano doma.

Razlog dolaska (osim face-to-face upoznavanja) bio je shvatiti gdje i kako im u sklopu managed servisa za Jazz i Doorse koje smo relativno nedavno ugovorili možemo pomoći. Nakon nekoliko produktivnih sastanaka u potpunosti uspjeli u tom naumu.

Nakon što smo završili sa sastancima, mogli smo se malo opustiti i prošetati gradom. Vrijeme nas je poslužilo mada se čini da ni teška kiša koja se spustila sljedeće jutro Dancima ne predstavlja problem, a čemu svjedoče tisuće biciklista (a i dosta trkača) koji posebnim stazama imaju pristup cijelom gradu. Uvjerili smo se kako bicikli(sti) imaju prednost i pred pješacima – posebni nadvožnjaci, pregršt posebnih mjesta u vlakovima, činjenica da ako se krećete 20 km/h, nikad nećete naletjeti na crveno svjetlo (barem po Michaelovim riječima), a cherry on top je što se vrijeme provedeno biciklirajući na posao računa pod radno vrijeme. Kako bi spalili sve kalorije od fine papice u Oticonovu restaču, svi zaposlenici imaju i pristup teretani, svome lockeru, svlačionici, tuševima i, naravno, vešeraju unutar firme. Nećemo se valjda voziti u istoj smrdljivoj obleki nazad. But I digress

Lutajući gradom, nehotice naletjesmo na Freetown Christiania, naselje koje su skvoteri okupirali 1971. i gdje policija (doduše uz povremene incidente), blago rečeno, striktno ne provodi zakon. Zamislite Divlji Zapad i hipije 60-ih, prevedite na danski, prebacite u centar Kopenhagena i dobili ste Christianiu. Dok smo tako ispred jednog (nazovimo to) saloona ispijali pive, prišao nam je mladić s Grenlanda i nešto promumljao pritom pokazujući kažiprstom na naše poluprazne boce. Kad je saznao da smo iz bivše Juge (za koju je čak i znao da se raspala), uspio nam je objasniti da na Grenlandu nema baš puno ljudi koji bi se mogli boriti za neovisnost. “We need more power meeen…”… “more people”… “freedom from Danish oppression”… “yeees…” No od prosvjedovanja s jednim čovjekom, polarnim medvjedom i obitelji tuljana za oslobođenje od danske okupacije i socijalno osjetljivog kapitalizma, zaključili smo da nam je lakše dati mu cigaretu i polako krenuli nazad u hotel usput istražujući lijepu i pomalo suzdržanu dansku arhitekturu.

Mission accomplished. Nadam se da ćemo uskoro imati što više takvih klijenata, ne samo zato što su zahvalni na poslu koji radimo (što su i eksplicitno naglasili. Bravo, Ivice!) nego i zato što je lijepo raditi za nekoga tko ima bolji imidž od Bona Voxa (a za razliku od kojeg taj imidž i opravdavaju).

Tagovi:
Povratak