Blog

Team.Chat - Priča jednog tima

Uvod u seriju blogova o životu jednog Scrum tima u CROZ-u iz perspektive njihovog Scrum Mastera.
, 10.01.2017.

Agile je čudna biljka.

Taj mindset. Te prakse. Vrijednosti! Principi!! Čovjeku stvarno ne bude lako kad ulazi u te vode. Ok, odslušao sam tečaj Scruma, možda čak i neki nakon kojeg se dobije neka značka, ali – šta ću ja sad s tim? Znam samo da dugo nisam bio ovoliko motiviran i da želim nešto započeti, poduzeti – ali kako? Kao da sam dobio na lotu a nikakvog dućana ni dobrotvorne ustanove na vidiku! Nešto s tim novcima moram napraviti! Koji mi mora biti prvi korak? Koji drugi? Sve mi je jasno ali mi zapravo ništa nije jasno. Je li ova moja akcija u skladu s agilnim vrijednostima i principima? Nije? Je? Zašto? Radim li ja sve ovo dobro ili si samo umišljam? Kvragu…

Već neko vrijeme mi se u glavi kuha ova problematika, a zadnje Agile Hrvatska okupljanje bio mi je još jedan od motiva da publici koja ulazi u temu dam dublji pogled na materiju. Odlučio sam stoga pričati o timu kojem zadnjih pola godine služim kao Scrum Master, i o situacijama koje su se u njemu događale. Naše ime je Team.Chat, a moja je želja razotkriti moj način razmišljanja kroz individualne priče, nadam se kao pomoć onima koji se u tom novom svijetu još nisu do kraja snašli. Ne tvrdim da je moj način razmišljanja apsolutno točan i najbolji mogući, no ako vama čitateljima pruži ideju ili otvori neka nova vrata već je ispunio svoju svrhu.

Upoznajte Team.Chat

Okupili smo se u lipnju 2016. godine, oko razvoja interne Android aplikacije za chat. Sastav je bio: 3 studenta (TVZ, FER), jedan programerski starosjedilac, Project Manager koji je izrazio želju biti Product Owner i moja malenkost, coach. Svi smo djelatnici CROZ-a. Predviđeno trajanje projekta (ne i tima) je bilo 3 mjeseca, koji su se produžili na 6. Potencijalni korisnici su svi unutar firme, a plan je također otvoriti aplikaciju javnosti (opensource). Tijekom našeg rada događalo se jako puno svega i sve opisati mogu samo kroz seriju blogova, od kojih je ovo prvi broj.

Pa započnimo s – početkom 🙂

Odluka na koji način ćemo raditi je bila u potpunosti na nama. Hoće li to biti Scrum, Kanban ili nešto treće na nama je bilo da odaberemo. Problem je bio taj što nas je samo dvoje imalo iskustva s tim metodama, pa sam odlučio predložiti Scrum, na način „hajdemo ga isprobat, pa ako neće biti dobar bacit ćemo ga u smeće“.

Bacit’ u smeće?

Čujem neke od vas kako razmišljate – „pa ti si stručnjak za Scrum, u ovome si x godina, coachao si n timova, ne možeš li unaprijed znati i reći kako stvari funkcioniraju?“, „Što je management rekao na tu temu?“ i slično. Pa da se objasnim: nisam u managementu firme i nisam mogao zapovjediti način rada. No, čak i kad bih to mogao – ne bih, niti sam išao tražiti management da tu odluku donese (a mogao sam). Razlog je jednostavan. U trenutku u kojem namećem drugima svoju volju i stavljam se iznad njih tvrdnjom „radit ćete kako vam ja kažem“ stavljam ih u podređeni, neovlašteni, „slušaj i radi“ položaj za kojeg znam da:

  1. Izvlači samo nužan minimum iz ljudi – dobro, priznajem, nekad i više no to je često stvar sreće i slučajnosti, a to da naš uspjeh ovisi o tome za mene nije bila opcija.
  2. Efektivno je to zabrana ljudima da misle i prema nekim istraživanjima čak smanjuje IQ za nekoliko bodova.
  3. Ne izvlači unutarnju motivaciju iz čovjeka – tom zlatnom rudniku se naprosto ne mogu okrenuti leđa.
  4. Ja sam ne bih htio biti u tom položaju, prema tome nije fer od mene da u njega stavljam druge.

Riječ je o samom početku filozofije punomoći (empowerment) i samo-organizacije (self-organisation).

Gdje je management?

Njihova uputa je bila „Dodijeljen si ovom timu kao coach, radi s njima, podučavaj ih i pomaži im na način na koji ti misliš da je najbolje“.  To je jedino ograničenje (koje omogućavaenabling constraint) koje sam dobio i mogu krenuti na posao. Predložio sam Scrum i objasnio zašto. Koliko god da znam o Scrumu nisam imao pojma kako će ovaj tim na njega reagirati i hoće li im odgovarati. Zaključio sam da je zdravije predložiti način rada kao eksperiment i biti otvoren prema svemu što će donijeti. Tako je i bilo.

Tim je na takvo postavljanje stvari reagirao sa „Ok, zvuči razumno s obzirom na to da neki nemamo pojma što je to Scrum i agile; može“ i krenuli smo u Scrum. To je tipična situacija u kojoj se ljudi nalaze i moje je iskustvo da je najbolji način odlučivanja hoće li se raditi po Scrumu prvo isprobati (pilotirati) par sprinteva s dobrim coachem i onda odlučiti.

U sljedećim nastavcima ću dublje uroniti u razne aspekte našeg rada i Scruma. Kako smo usvojili mehaniku te kako su izgledale sve ceremonije, kako smo usvojili uloge, kako su evoluirali naši artefakti, kako i zašto nam je to pomoglo, kako je funkcionirala opunomoćenost i samo-organizacija i što je išlo prema očekivanjima, a što nije.

Stay tuned! 🙂

Epizoda #2 – Refinement

Epizoda #3 – Planiranje

Tagovi:
Povratak