Blog

Team.Chat - Epizoda #3 - Planiranje

Planiranje u Scrumu je točka obvezivanja. Tim odlučuje što sve ulazi u sljedeći sprint i stvara plan kako taj posao odraditi i isporučiti.
, 01.02.2017.

Mi smo odlučili krenuti lagano, i planiranje sveli na određivanje koliko priča stane u sprint, i to na onaj najgori način – prema osjećaju. Moj stav je bio – započnimo s nečim osnovnim pa ćemo se putem prilagođavati. Nismo raspisivali zadatke na sitno, i to nije bio problem. Tek negdje tamo u 8-9 sprintu smo počeli s time. Zaključili smo da to za neke priče ima smisla, dok za druge, one jednostavne – nema. Moj zadatak je da na svim planiranjima ipak pitam žele li raspisivati ili ne, i da ta odluka bude eksplicitna a ne prešutna.

Planiranja traju od jednog pa sve do tri sata. Nekoliko puta nam se dogodilo da nam se dio refinementa potkrade u planiranje. Rekli bi Ameri – smell. Jer teorija kaže da je bitno odvojiti trenutak razrade i procjene od trenutka obvezivanja. Premda sam to objasnio timu i oni se složili, kao i mnogi drugi timovi nismo odmah 100% zaživjeli taj princip. Dogodi nam se povremeno da na reviewu čujemo nešto korisno od korisnika, ideju za malu doradu i poželimo je uzeti u sprint. Nekad to čak i napravimo, no uvijek dobro razmislimo koji rizik prihvaćamo, prodiskutiramo to s PO i odgovorimo na pitanje je li ta nova priča zaslužila da se progura do vrha backloga. Nekad članovi tima baš imaju žarku želju doraditi taj feature skroz do kraja i u tom momentu im ne stojim na putu koliko god to Scrum framework diktira. Ljudski je riješiti nešto do kraja dok se nalazite u žiži zbivanja. Znanost je to opisala kroz Ziegarnikov efekt – npr. konobari bolje pamte sadržaj računa koje još moraju naplatiti. Ipak, pratim DoR i nježno podsjetim ako vidim da je tim neku stavku izostavio.

Planirefiranje

U nastavku slijedi opis fenomena kojeg sam već puno puta susreo i zavređuje da na njega potrošim malo vremena.

Bilo je to planiranje trećeg ili četvrtog sprinta. Krenuli smo kao i svaki puta uzimati priče s vrha backloga. Nakon ne previše vremena, možda je prošlo 15-20 minuta da se prisjetimo svih priča, krenula je rasprava što jedna određena priča uključuje. Bio je to vrlo zaguljen primjerak, a potvrđivanje razumijevanja neadekvatno izvedeno. I krenula je razrada iznova. Diskusija naprijed-nazad, kako – ovako, zašto – zato, aha, ok. Trajalo je preko sat vremena, i jedino čega se sjećam je kako sam u tom momentu razmišljao. Bit ću iskren i priznati – bio sam bijesan. Znam da nije riječ iz profesionalnog poslovnog rječnika ali najtočnije opisuje moju situaciju 🙂 Cijelo vrijeme sam razmišljao: „Kvragu kako niste vidjeli da se ne razumijete odmah na početku?“ „Već ste skoro 2 mjeseca zajedno!“ „Kako niste skužili da se radi o izvanserijskoj priči i odmah se postavili prema njemu drugačije?“ i „zaboga, pa kad ćete se više dogovoriti?“. Netko tko je upoznat s facilitiranjem sastanaka sigurno dobro zna o kakvoj se dinamici radi – kad ekipa „ode“. No kako god da meni smetalo što se oni gegaju s raspravom i nekad naizgled idu u krug, uspio sam ostati smiren i vidjeti da se ipak malim koracima krećemo prema naprijed. Ja sam izdržao, a tim se uspio dogovoriti i priveo je planiranje kraju. Timebox probijen, ekipa umorna, raspisivanja zadataka na sitno opet nije bilo, no taj sprint je uspješno završen a korisnici su bili zadovoljni.

Što napraviti?

Primjer jasno prikazuje što se desi kad se razrada ne odradi dobro. Jedini lijek protiv takvih planirefiranja je proaktivnost u razradi. Tim, i sad pričam generalno, neće htjeti (i ne bi smjeli) uzeti u sprint nešto što nije razrađeno, a planiranje se uvijek gleda kao zadnja prilika – što je pogrešno. Proaktivnost je u ovoj situaciji apsolutno ključna i naravno svi članovi tima su za nju zaduženi, ne samo PO ili SM.

Ponekad nam treba više da se prisjetimo odluka koje smo donijeli tijekom razrade pa obvezivanje (planiranje 1) potraje i sat vremena. Ponekad smo pak s time gotovi za 15 minuta. Je li to problem? Ja mislim da nije. Ako se ekipa bolje želi prisjetiti što je odlučila tijekomo razrade – neka. Ako ne žele – ne moraju. Brzina (velocity) do koje smo ubrzali je nekih 5 priča po sprintu u prosjeku. Kad smo svi na broju i nema godišnjih, ispita i bolovanja broj bude oko 6-7, a padne i na 3 priče kad bude većih izostanaka (jedan sprint su dvojica članova otišla na tečaj od tjedan dana) ili rješava međuispite na faxu.

Koliko je to story pointova, pitate?

Odgovorit ću protupitanjem – je li to bitno? I kome? 🙂

Nama nije bitno. U jučerašnjoj prognozi (yesterdays weather) koristimo samo broj priča, no ni to nije informacija koja je developerima od neke pretjerane koristi. Ljudi su već toliko zajedno da jednostavno znaju koliko stignu, i to potvrđuju isporukom. Izuzetno puno slaganja u timu vidim kad se odlučuje koliko stane u sprint i to je super. Našem managementu pak ti bodovi ne znače ništa. Znaju da se oni lako mogu izigrat i da to nije mjerodavna metrika. Na kraju krajeva, poanta nije korisniku isporučiti više bodova nego softver koji bolje ispunjava njihove potrebe i bolje rješava problem kojeg imaju.

U sljedećem nastavku – review! Stay tuned… 🙂

Tagovi:
Povratak