Blog

Poslovanje s glavom u oblacima

“Imagine no possession, I wonder if you can?” zapitao se John Lennon prije ravno 45 godina. Mnogi su u zabludi da je pritom mislio na automobile, stanove i nakit. Samo pravi fanovi znaju da je mislio na IT infrastrukturu. Gdje su tu današnje organizacije i mogu li one u 21. stoljeću preživjeti bez vlasništva nad željezom i softverom?
, 20.03.2017.

Upoznajte Ninu. Nina obožava pse, a naročito svog labradora Maxa. U stanju je igrati se s njim satima. Ipak, ima dana kad su joj druge stvari zanimljivije od Maxa. Zbog škole, prijatelja i videoigara Max zna otići u drugi plan i tada se ne igra s njim. Nina također ne vidi manje atraktivne aktivnosti kao što su kupanje, četkanje i šetnje po kiši. Vjerujem da bi sve te aktivnosti pale na njezinog tatu (autora ovog teksta) kad bi to uistinu bio Ninin pas. No to zapravo nije Ninin pas. To je pas našeg susjeda. Ali Nina ga voli kao svog. Kad je raspoložena, igra se s njim. Kad nije, pošalje ga nazad susjedima koji ga hrane, peru i šeću u zoru. Nina je sa 7 godina otkrila sve prednosti DaaS modela (Dog as a Service). Koristi psa kad hoće i koliko hoće, dok održavanje psa i pripadne troškove prepušta vlasniku.

poslovanje s glavom u oblacima

DaaS model u produkciji

Slične modele, istini za volju, već odavno primjenjuju i odrasli. Mnogi primjerice ne kupuju automobile, već se voze javnim prijevozom jer im je automobil preskup ili ne znaju zamijeniti gumu ili im se jednostavno ne da baviti time. Pokazalo se da će ljudi radije koristiti tuđe jedrilice, skije i rekete nego svoje. Isto tako će radije organizirati dječji rođendan u rođendaonici nego u svom stanu. Moramo se složiti, sve su to dobre, razumne i ekonomski isplative ideje. Zašto kupovati skupe skije ako ih koristite 2 tjedna godišnje? Zašto organizirati dječji rođendan u svom stanu, pripremati hranu i kasnije čistiti stan ako to možete obaviti u rođendaonici? Ljudi prirodno više cijene one koncepte koji im donose veći komfor i/ili manje troškove. Svijet mikroekonomije odavno poznaje koncept “ekonomije razmjera”. Na toj su premisi izrasli autoprijevoznici, supermarketi, kolektivne kupovine i slično. IT svijet je sa svojim kompjutorima uvijek bio posebna priča koja se neovisno razvijala. No napretkom tehnologije navedeni koncepti napokon su ušli i u IT svijet.

Ekonomija razmjera (engl. economies of scale) kaže da se povećanjem proizvedene količine smanjuju troškovi proizvodnje po jediničnom proizvodu. To rade Kinezi.

Računalstvo u oblaku

Cloud računalstvo obećava jednostavnije poslovanje uz manje troškove. Da bismo uopće realno sagledali sve prednosti koje cloud računalstvo donosi, moramo se vratiti korak unatrag, u svijet bez oblaka. U tom “sunčanom” svijetu tipična organizacija samostalno brine o svojoj IT infrastrukturi. U osnovi se tu radi o budžetiranju i nabavi hardverske infrastrukture te troškovima licenciranja i instalacije sistemskog softvera. Stvari se dodatno kompliciraju činjenicom da instalacija hardvera i softvera traži specifična znanja koja organizacija mora imati interno ili kupiti na tržištu. Cijena infrastrukture je time još malo porasla. Iole ozbiljnija organizacija mora zaštititi kontinuitet svog poslovanja, što znači da okolinu treba graditi kao visokodostupnu. Ups, cijena je upravo porasla barem dvostruko. Sva ta infrastruktura troši puno struje pa treba ubaciti i neki klima-uređaj da nam se oprema ne pregrije. Dodajmo zato još malo troškova hladnog pogona. Svaki uređaj ima svoj Mean Time To Failure, što znači da će ga trebati mijenjati. Dodajmo još malo troškova održavanja. Ka-ćiiing! Mogli bismo ići još detaljnije, ali mislim da nije potrebno. Već je iz ovog kratkog razmišljanja očito da IT infrastruktura zapravo košta solidne novce. A dodatno troši i puno vremena ljudi s vrlo specifičnim znanjima. Ukratko, ni traga komforu i smanjenim troškovima, čemu svi stremimo.

Prvi pokušaji smanjenja troškova išli su u smjeru kolokacije opreme kako bi se smanjili troškovi hladnog pogona, no pravi pomak dogodio se prije desetak godina popularizacijom virtualizacijske tehnologije kojom je na istoj hardverskoj infrastrukturi bilo moguće izvršavati više logičkih (virtualnih) sustava. Odjednom nam za 5 poslužitelja više nije bilo potrebno 5 komada hardvera, već se svih 5 poslužitelja moglo izvršavati na jednom željezu. Istina, takav koncept ima i neke mane poput malo slabijih performansi, no prednosti koje koncept donosi beskonačno su veće od “mana”. Rijetko kad svi poslužitelji istovremeno traže pune performanse hardvera. Virtualizacijska tehnologija omogućuje suživot više poslužitelja na istom hardveru na način da im kao strog, ali pravedan gospodar dodjeljuje onoliko resursa koliko im je u danom trenutku potrebno. U konačnici, umjesto 5 poluiskorištenih komada hardvera imamo samo jedno željezo, ali iskorišteno “baš kako treba”. Ekonomija razmjera primijenjena u IT svijetu.

IBM System_360

S njim je sve počelo, mainframe djedica IBM System/360 Model 67 iz daleke 1965. implementirao je prve virtualizacijske ideje. (Izvor: Wikipedia)

Na konceptu ekonomije razmjera razvili su se brojni podatkovni centri kao vanjski pružatelji usluge iznajmljivanja hardvera. Ideja je vrlo jednostavna: ako je vlastiti hardver skup, a rijetko kad se koristi njegov puni potencijal, oformimo veliki podatkovni centar s puno procesorske moći i ponudimo organizacijama mogućnost da unajme onoliko procesorske moći koliko im treba. Zbog ekonomije razmjera, stvaranje velikog dijeljenog podatkovnog centra jeftinije je od nabave dediciranog hardvera za svaku organizaciju. Korištenjem dijeljene procesorske moći organizacije mogu fleksibilno mijenjati svoj kapacitet, što je naročito važno u situacijama kratkotrajnih vršnih opterećenja. Bez te fleksibilnosti organizacije bi morale kapacitirati vlastite sustave za razinu vršnog opterećenja, što znači da bi svo ostalo vrijeme taj dodatni kapacitet bio neiskorišten. Kod dijeljenih sustava organizacija može povećati svoj kapacitet tijekom vršnog opterećenja i zatim ga smanjiti kad opterećenje prođe, a sve to bez potrebe za nabavom dodatnog hardvera s obzirom na to da se o tome brine pružatelj usluge. Stoga se takvi sustavi i zovu cloud sustavima jer su po uzoru na oblake u prirodi rastezljivi i neprozirni, a nas zapravo nije ni briga što se u njima nalazi i kako funkcionira sve dok od njih možemo očekivati predvidljivu uslugu: sakrivanje sunca te proizvodnju kiše i snijega.

Moram li se ja brinuti o svemu u ovoj kući?”

Organizacije žele imati slobodu odabira stvari kojima se unutar svoje IT infrastrukture žele baviti te stvari koje bi rado prepustile drugima. S jedne strane spektra su organizacije s jakom vlastitom informatičkom podrškom koje imaju dovoljno znanja na svim razinama te se osjećaju sigurno održavajući sve razine infrastrukture: od hardvera, preko sistemskog softvera do aplikativnih rješenja. Takve organizacije žele imati što više aspekata infrastrukture pod vlastitom kontrolom pa će drugima prepustiti samo osnovne stvari poput pružanja usluge udomljavanja vlastitog hardvera u unajmljenom prostoru koji osigurava struju, protupožarnu zaštitu, klimatizaciju i dobar internetski link. Organizacije sa slabijom informatičkom podrškom će osim usluge udomljavanja unajmiti i hardver, tako da ne moraju brinuti o njegovom održavanju, a neke će dodatno i brigu oko sistemskog softvera također prepustiti vanjskom pružatelju usluga. Na potpuno drugoj strani spektra su organizacije bez ikakve informatičke podrške, koje će brigu oko svih aspekata IT infrastrukture prepustiti drugima. Uz brigu oko hardvera i sistemskog softvera to u pravilu podrazumijeva i brigu oko aplikativnih rješenja.

Neovisno o industriji unutar koje funkcioniraju, sve ozbiljnije organizacije imaju sličnu arhitekturu IT infrastrukture. Ono u čemu se organizacije razlikuju je razina do koje su spremne same preuzeti brigu o slojevima te arhitekture.

Na slici je prikazana tipična arhitektura IT infrastrukture koja je danas de facto standard. Niži slojevi arhitekture pružaju infrastrukturne servise kao što su mrežni linkovi, storage uređaji, hardverski poslužitelji i virtualizacijski mehanizmi. Ti slojevi osiguravaju temelj na kojem se izvršavaju virtualni poslužitelji. Srednji slojevi osiguravaju izvršnu okolinu u vidu operacijskog sustava, aplikacijskog poslužitelja, baze podataka i middlewarea kao što su na primjer enterprise sabirnica ili sustav za razmjenu poruka. Gornji slojevi osiguravaju aplikativne servise i podatke potrebne za njihov rad. Organizacije u svojim rukama imaju potenciometar kojim ovisno o budžetima i internim znanjima određuju kojim će se slojevima baviti.

IaaS_PaaS_SaaS model

Podjela odgovornosti u IaaS, PaaS i SaaS modelu (Izvor: Twitter)

Okrećući potenciometar, organizacije se tipično zaustavljaju na nekom od tri modela. IaaS (Infrastructure as a Service) predstavlja model u kojem se vanjski pružatelj usluga brine o donjim, infrastrukturnim slojevima, dok se organizacija brine o izvršnoj okolini, aplikacijama i podacima. U PaaS (Platform as a Service) modelu pružatelj usluga se dodatno brine i o izvršnoj okolini, dok se organizacija brine samo o aplikacijama i podacima. U trećem modelu, SaaS (Software as a Service), pružatelj usluga brine o svemu, uključujući i aplikacije i podatke. Organizacija je ovdje samo korisnik usluge i nema nikakvog doticaja s infrastrukturom.

Odabir cloud modela implicitno sugerira i fokus organizacije, tj. otkriva na što organizacija bira trošiti svoje resurse. IaaS model sugerira tehnološki potkovanu organizaciju s jakim infrastrukturnim znanjima. PaaS modelu naginju organizacije orijentirane aplikativnom razvoju. SaaS model pretežno koriste netehnološke organizacije koje ne žele trošiti na IT infrastrukturu, već žele gotovo aplikativno rješenje kako bi svu svoju energiju mogle usmjeriti na razvoj poslovanja.

IaaS model za infrastrukturne gurue

IaaS je ulazni model poslovanja u cloudu kojim organizacija od pružatelja usluga unajmljuje golu infrastrukturu. Konkretno, radi se o mrežnim uređajima, diskovima, hardverskim poslužiteljima i virtualizacijskom mehanizmu. Tim modelom organizacija dobiva infrastrukturu na kojoj može samostalno kreirati virtualne mašine i organizirati svoj IT ekosustav. Organizacija je odgovorna za instalaciju operacijskih sustava u virtualne mašine, instalaciju sistemskog softvera (poput aplikacijskih poslužitelja, baza podataka, messaging sustava i sl.) te instalaciju aplikacija. Pružatelj usluga brine o pozadinskoj hardverskoj infrastrukturi. Podatkovni centri projektiraju se u režimu visoke dostupnosti tako da je cijeli sustav otporan na kvarove hardverskih komponenti. U slučaju kvara neke komponente, za njegovo je otklanjanje odgovoran pružatelj usluge koji kroz ugovornu obvezu svojim korisnicima tipično nudi različite razine kvalitete i dostupnosti usluge. Niža razina kvalitete usluge podrazumijeva korištenje hardvera slabijih performansi, npr. slabijih procesora ili običnih diskova umjesto SSD memorije. Niža razina dostupnosti usluge podrazumijeva da su dopušteni duži periodi unutar kojih usluga nije dostupna. I jedno i drugo bitno utječe na cijenu usluge: niža kvaliteta znači jeftiniji hardver, niža dostupnost znači projektiranje jeftinijeg podatkovnog centra s manje sofisticiranim rješenjima za visoku dostupnost, dakle u oba je slučaja cijena usluge za krajnjeg korisnika niža.

U konačnici, ni krajnji korisnici ni administratori ne vide razliku u tome što se virtualne mašine nalaze na drugom kraju svijeta umjesto u podrumu. Organizacija ima slobodu samostalno i fleksibilno mijenjati svoj kapacitet, a trošak korištenja IaaS usluge na kraju se mjeseca tipično obračunava prema korištenju resursa. Stoga je radi uštede korisno gasiti neprodukcijske okoline u periodima kad se ne koriste.

hipervizor

Hipervizor pokreće virtualke te je ključna komponenta IaaS sustava, no kontejneri ga lagano guraju prema izlaznim vratima. (Izvor: www.geeks-hub.com)

Među poznatim svjetskim pružateljima IaaS usluga ističu se Softlayer (kao dio IBM ponude), Amazon AWS i Windows Azure, a popularan je i OpenStack kao rješenje otvorenog koda.

PaaS model za aplikativne vizarde

Korak dalje nalazi se PaaS model, u kojem pružatelj usluga osim o infrastrukturi dodatno brine i o izvršnoj okolini. U PaaS modelu pružatelj usluga instalira operacijski sustav i sistemski softver te brine o njihovim verzijama i instalacijama sigurnosnih zakrpa. Organizacija samo mora donijeti aplikaciju koja će se izvršavati. Svu infrastrukturu potrebnu za izvršavanje aplikacije (aplikacijski poslužitelj, bazu podataka, razne middleware…) osigurava pružatelj usluge. PaaS model preferiraju organizacije orijentirane aplikativnom razvoju jer ne moraju brinuti o pozadinskoj infrastrukturi, već se mogu fokusirati na razvoj softvera. U svrhu pojednostavljenja procesa razvoja, PaaS infrastruktura tipično dolazi s brojnim ugrađenim servisima i podrškom za DevOps aktivnosti o kojima smo pisali u prethodnim brojevima časopisa. Ugrađeni servisi uključuju aplikacijske poslužitelje, baze podataka, messaging sustave, VPN kanale i sl. Sve je to moguće koristiti unutar PaaS infrastrukture bez prethodne instalacije. Podrška za DevOps uključuje središnji repozitorij koda i implementaciju kontinuiranog isporučivanja novih funkcionalnosti u produkcijsko okruženje (Continuous Deployment). CD podrazumijeva definiranje automatiziranog procesa (tzv. pipeline) koji počinje unošenjem promjena u izvorni kod aplikacije, obuhvaća aktivnosti kreiranja nove verzije aplikacije i isporučivanje u testnu okolinu kako bi se verificirala ispravnost implementacije, a završava isporučivanjem nove verzije u produkcijsko okruženje. Fokus je na automatizaciji procesa kako bi se nova verzija izgradila, testirala i isporučila u produkciju uz što manje ljudskih intervencija. Postojanje takvog automatiziranog procesa tvrtkama poput Amazona omogućuje isporučivanje novih verzija u produkciju svakih 11 sekundi, koliko god nestvarno to zvučalo. PaaS infrastruktura se tipično naplaćuje prema broju korisničkih aplikacija koje se izvršavaju i količini ugrađenih servisa koje te aplikacije koriste.

IBM bluemix

PaaS eliminira brigu oko virtualki i omogućuje jednostavan odabir komponenti za izgradnju aplikacije (na slici je prikazan IBM Bluemix). (Izvor: www.ibm.com)

Najpopularniji igrači u PaaS areni jesu IBM Bluemix o kojem pišemo u ovom broju i Pivotal Cloud Foundry – kao rješenja temeljena na Cloud Foundry platformi otvorenog koda, zatim Red Hat OpenShift, Amazon EC2 i Windows Azure.

SaaS kao model za obične civile

Zadnji zub na potenciometru je SaaS model, u kojem pružatelj usluga brine i o infrastrukturi i o aplikativnom rješenju, dok organizacija samo koristi aplikativno rješenje. Prednost tog modela je krajnja jednostavnost, koja ga čini idealnim za netehničke organizacije koje nemaju vlastitu informatičku podršku. Pružatelj usluga brine o svemu: o pozadinskoj hardverskoj infrastrukturi te o razvoju i isporukama novih verzija aplikativnog rješenja. U tome je ujedno i mana ovog modela jer organizacija nema kontrolu nad vizijom razvoja aplikativnog rješenja kao ni nad dinamikom kojom će se rješenje razvijati. Nema goreg nego kad otvorite ticket za razvoj nove funkcionalnosti i onda gledate kako 3 godine stoji u statusu “Waiting for Dev”. A to vam se s tim modelom lako može dogoditi. SaaS model se najčešće naplaćuje po broju korisnika koji koriste uslugu.

(N)i na nebu, (n)i na zemlji

Cloud model donosi nekoliko načina implementacije. Dedicated cloud je vaš privatni oblak i nitko osim vas ne može do njega. Public cloud je vaš oblak koji je dostupan i drugima. On-premise cloud zapravo nije u oblaku, nego je to cloud insfrastruktura u vašem podrumu. A tu je i hybrid cloud, koji omogućuje kombiniranje oblaka i podruma.

Računalstvo u oblaku je ovdje da ostane

Cloud je dobra ideja s koje god strane je pogledali. Ekonomska računica kaže da je infrastruktura u oblaku jeftinija od one u podrumu. Suvremeno računalstvo nezadrživo ide u smjeru povezivanja. Čak i regulativa svojim sporim korakom prati trendove kroz inicijative poput PSD2, čiji je cilj potaknuti financijske ustanove da otvore sučelja za upravljanje podacima o klijentima i računima kako bi i treće strane mogle ponuditi kvalitetne financijske usluge. Poznati SOA koncepti evoluiraju u mikroservise, od kojih se poput lego kocaka grade sveobuhvatni sustavi koji prelaze granice jedne organizacije, što je i tema ovog broja. U tom svijetu nema “mojih” i “tvojih”…sve su to “naši” mikroservisi. Svaki od njih ima svoje upute za uporabu u vidu API-a i izvršava se u cloudu kako bi bio javno dostupan svima. Rušenjem barijera u regulativama te između industrija i država, na putu smo da sve postane jedan kolosalni oblak. Uđite s nama čim prije i zauzmite najbolja sjedala.

Tagovi:
Povratak